U pastoralnu posjetu zajednici vjernika iz Češke je došao vlč. Jan Krupa s dva prezbitera, boravio je od 5. do 8. svibnja 2017. Imao je susret s vjernicima Crkvene općine Bjeliševac. Prenio je pozdrave iz Českobratrske církev evangelicke s kojma se održava deseteljećima duga suradanja. U nedjelju 7. svibnja, na Dan Gospodnji, predvodio Bogoštovlje, a poruku koju je propovijedao donosimo u cijelosti.

»’Malo, i više me ne ćete vidjeti, i opet malo, i vidjet ćete me.’ A neki od njegovih učenika rekoše među sobom: ‘Što je to što nam kaže: Malo, i ne ćete me vidjeti, i opet malo, i vidjet ćete me, i: Idem k Ocu?’ Rekoše dakle: ‘Što je to što kaže: Malo? Ne znamo što govori.’ Isus opazi da su ga htjeli upitati i reče im: ‘Za to li se zapitkujete među sobom što rekoh: Malo, i ne ćete me vidjeti, i opet malo, i vidjet ćete me? Zaista, zaista kažem vam:  Vi ćete plakati i tugovati, a svijet će se radovati; vi ćete se žalostiti, ali će se vaša žalost okrenuti u radost.’« Ivan 16, 16 ‒ 20.

Uskoro! Ne još! Još morate malo pričekati. Ovo, zaista, nerado slušamo. Ne volimo čekati.  Ovakvi odgovori traže naše strpljenje i naše vrijeme. I jedno i drugo je problem. Moramo pričekati. Ali na što? Na to da uvidimo. To je čest, izbjegavajući,  odgovor koji možemo dobiti: vidjet ćeš, vidjet ćemo, vidjet ćete. Uskoro! Ne sada! Čekaj, pa ćeš vidjeti. Samo, što smo mi navikli da nam je sve na dohvat ruke; nekoliko puta klikneš mišem i vidiš tog trena što se događa na drugomu kraju svijeta.

Isus nas priprema: doći će vrijeme kad ćete morat čekati i mnogo toga strpljivo podnositi, a to će biti vrijeme kad me nećete vidjeti. To je, braćo i sestre, naše vrijeme. Isus ne hoda s nama, a ponovo još nije došao. Čekamo i ne vidimo. Da li to znači da smo ostali sami? Sami i napušteni?

Uskoro, kaže Isus, uskoro ćete me opet vidjeti. Uskoro, rekao je Isus prije dvije tisuće godina. Uskoro zvuči dobro,  ali ovisi koliko to »uskoro« traje. Kad stojimo na početku i sve je još ispred nas, sve se to čini jako dugo. Kad smo na kraju i gledamo unazad, opet  nam se čini sve kratko. Velika je razlika ako provedemo vrijeme u društvu prijatelja ili možda na stolici kod zubara. Kad nam je tjeskobno ili se dosađujemo vrijeme sporo prolazi. Kad se dobro osjećamo i u društvu smo dobrih ljudi, vrijeme nam, a da ni ne primijetimo, proleti. Što smo stariji, to nam se sve više čini, da vrijeme sve brže prolazi.

Isus, u našemu tekstu, ustvari je mislio na vrijeme kada je bio razapet, umro i bio pokopan i kada ga za to vrijeme učenici nisu vidjeli, a onda im se nakon uskrsnuća ponovo ukazao. Mi danas živimo u vremenu između dva važna događaja a to su: Isusov odlazak k Ocu i njegov ponovni (drugi) povratak. To je naše »uskoro«, to je ono što čekamo i čemu težimo. Jasno, ako o Isusovom drugom dolasku uopće ikad razmišljamo. Čekamo i ne vidimo. Svijetu to ne smeta. Svijet se veseli, smije se a ponekad se možda i ismijava. Tako živimo u čudnoj smjesi relativnog vremena, koje se vuče a u isto vrijeme i srlja, ponekad curi kroz prste a nekad nas teško pritišće. Teško se u tom snaći, teško čovjek dostiže svoje vlastito vrijeme.

Čekamo i ne vidimo. Ipak je važno da u tome nismo sami. Isus, doduše, više ne hoda s nama, ali to ne znači da Bog nije tu, s nama. Bog sa svijetom nije završio, Bog svijet nije napustio, iako se ono osnovno već dogodilo. Nije si uzeo godišnji odmor, nije na neko vrijeme nestao. Tu je, ali ne zbog toga da bi ga fotografirali ili snimili jer, nažalost, u naše doba ako nije fotografirano, snimljeno ili izmjereno to niti ne postoji. Čekate i ne vidite? To onda vjerojatno čekate Godota. Nije li to možda znak, da to, što čekate, uopće ne postoji? Nije li Bog puka izmišljotina ljudske fantazije, kako se mnogi ljudi uzajamno tješe, i da će na kraju sve dobro ispasti. A nije li takvo čekanje gubljenje vremena? Zašto čekati kad se može raditi mnogo drugih dinamičnijih, vidljivijih i efikasnijih stvari!

Samo što je s vidljivim stvarima problem, koji doživljavamo svaki dan iznova. Što je vidljivo to je promjenljivo i ovisi o vremenu. Dovoljno je, ponekad, pogledati se u ogledalo. Ne mijenjaju se, oko nas, samo ljudi nego i mnoge stvari se mijenjaju. Još gore, što je vidljivo, ne samo da se mijenja ali i nestaje. Što je vidljivo to je vrlo krhko i prolazno. Naš život i sve oko nas, na sreću, ne sastoji se samo od vidljivih stvari. To je u današnje vrijeme potrebno stalno ponavljati. To što nas okružuje, od čega živimo, što je za nas važno, nije samo vidljivo i opipljivo. Naša je stvarnost ipak bogatija! Tu su i stvari, odnosi i vrijednosti, koje ne možemo uslikati, snimiti, a ipak su tu i često vrednije nego one vidljive. Tu je ljubav, tu je povjerenje, tu je zahvalnost, opraštanje, zajedništvo, radost, optimizam, srdačnost.

A tu je također i Bog, koji nije ograničen vremenom a ni prostorom, koji ne mora uzimati u obzir naše shvaćanje i naše navike, koji  je  u svom djelovanju i objavljivanju čovjeku  posve slobodan. A što više, tu je Bog, koji je stvoritelj našeg vremena i prostora i koji  je iznad svega toga. Bog, kojega ne možemo vidjeti. A ipak Bog, kojega čekamo, njemu se obraćamo i molimo da svaki dan bude s nama i obogati naš život u razmjeru koji si sami ne možemo osmisliti a ni ostvariti. Radimo to zato, jer znamo da se Bog ne mijenja. Doduše, ne može se Ga vidjeti, ali je zato uvijek isti i njegova riječ uvijek vrijedi.

Bog, koji je uvijek isti, koji se nikada ne mijenja,  jamstvo je  te stvarnosti, što će trajati.  Nije to naša prilika niti naše vrijeme. To, što će trajati nije vidljivo ali ima budućnost. To su upravo te nevidljive vrijednosti, koje nitko ne može platiti, koje si nitko neće kupiti, koje se nikako ne mogu ocijeniti (procijeniti). To su zapravo stvari, koje ne možemo izraditi, kojima ne možemo zapovijedati, njima možemo samo ponuditi mjesto u svom životu. To je upravo ljubav, povjerenje, zahvalnost, zajedništvo, radost, optimizam, ljubaznost. To su Božje stvari. Isplati se za njih utrošiti vrijeme, iako se to često i ne vidi. Ali zato jer  su to Božje vrijednosti nadživjet će. Tamo, gdje su ove vrijednosti, možemo biti sigurni da je tu Bog nazočan. A kad se nalaze među ljudima, tamo nestaje jadikovanje i nerazumijevanje i nastaje  radost zbog Božje nazočnosti. Zapleši Bogu cijela zemljo! A ova radost će jednom  biti potpuna, kad naš Gospodin Isus Krist ponovo dođe u slavi. Kad ga ponovo ugledamo, više ništa nećemo morati pitat. Dočekat ćemo. Amen!

(Pripremila: Zdenka Pagač)