Ovogodišnja ekumenska nastojanja održana su u Hrvatskoj od 18.-25. siječnja, među ostalim gradovima ističu se: Zagreb, Osijek, Sisak, Rijeka itd. Reformirana Crkva je po svojim službenicima i vjernicima nazočila skupovima kako bi dala poticaj za stvaranje ozračja razumijevanja različitosti, mira, suživota, te poticala duhovnu obnovu naše domovine.
Glavni je pokretač, organizator i promotor Katolička Crkva u Hrvatskoj, a učestvovali su predstavnici sljedećih Crkava: Rimokatoličke, Grkokatoličke, Starokatoličke, Pravoslavne (Srpske, Bugarske i Makedonske), Reformirane, Evangeličke, Baptističke, i Evanđeosko-pentekostalne. Geslo je ovogodišnjih ekumenskih nastojanja: «Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našega Isusa Krista» (usp. 1 Kor 15,51-58).
Dana 19. siječnja u Reformiranoj crkvi u Retfali održan je molitveni skup na kojemu su se okupili predstavnici i vjernici Crkava i zajednica grada Osijeka. Propovijed je održala svećenica Crkve vlč. Andrea Langh, koja je poručila:
«Velika mi je čast da imam prilike danas biti ovdje sa svima vama i sudjelovati u ovako važnom događaju. Okupili smo se danas da zajedno slavimo svoga Spasitelja, po kome smo oslobođeni od spona grijeha i čijom pobjedom nad smrti imamo obećanje života vječnoga.
Okupili smo se ujedno i da ga proslavimo svojim zajedništvom ovdje danas i narednih dana, u nadi da ćemo vremenom i uz pomoć i milost Božju doseći ono stanje duha koje nam omogućuje da prevaziđemo razlike u shvaćanju i štovanju Gospodina Isusa Krista i usredotočimo se na ono što nam je svima zajedničko – a to je da smo svi mi Kristovi.
Apostol Pavao se u svojoj službi Kristu veoma zauzimao da one koji su uzvjerovali održi u vjeri i da ih pouči o Spasitelju – o svemu što je među tadašnjim kršćanima uzrokovalo neslaganja, sumnju, prepirke. Čak kad je bio zatvoren poradi propovijedanja Krista, on se i dalje brinuo o crkvama i pisao im o nadi, o nepokolebljivoj vjeri u onoga kome ništa nije nemoguće, i osuđivao je bilo kakve prepirke među svetima.
U današnjem tekstu (1. Korinćanima 15,51-58) apostol Pavao pisao je Korinćanima o pobjedi koju imamo u Kristu – pobjedi nad samom smrti. Samom tom spoznajom da više ni smrt nema moći nad nama, možemo s pouzdanjem u Boga širiti radosnu vijest. Da, tom spoznajom trebamo biti promijenjeni – ohrabreni, učvršćeni u nadi i vjeri koju nam je dao Bog. Trebamo bez mrmljanja, bez straha, bez sumnji činiti volju Božju iz dana u dan, strpljivo iščekujući ponovni dolazak našega Gospodina – za što trebamo biti spremni svaki čas.
Moramo biti svjesni kako kada je apostol Pavao pisao o ponovnom dolasku Gospodina Isusa, on je smatrao da će to biti stvarno uskoro, barem još za njegova života; on je mislio da će doživjeti povratak Spasitelja. A mi danas, čini se, da smo nekako zaboravili to iščekivanje; govorimo si kako neće baš sada, neće baš danas, možda ni za našeg života – i na taj način činimo upravo suprotnost onoga što je Pavao radio - mi smo se opustili, zaboravili smo na obvezu da svog Spasitelja dočekamo spremni, vršeći njegovu volju, a ne samo zaposleni i zaokupljeni svakidašnjim problemima i obavezama na poslu i u kući.
Moramo biti svjesni i toga da smo danas mnogo bliže spasenju nego što smo bili kad smo uzvjerovali. Mnogo bliže Kristovom ponovnom dolasku nego što je apostol Pavao bio, no njega nije ništa sputavalo kako bi bio živo svjedočanstvo za Kristovu ljubav i milost; ni progoni, ni kamenovanje, ni šibanje, ni zatvor - uvijek je radio za unapređenje Božje riječi - ne sebe. U trenucima kada bi čovjek očekivao kako njemu treba utjehe zbog svoje situacije, on je tješio i ohrabrivao druge. Možemo mnogo naučiti od njega, što znači ljubiti svoje bližnje, i što znači širiti radosnu vijest, ali prije svega, što znači slijediti Krista. To nije samo naviještanje da je Isus Krist, da je umro za naše grijehe i uskrsnuo za naše opravdanje, i pripremio nam put ka Kraljevstvu nebeskom, već slijeđenje Krista znači svojim životom pokazivati da u nama djeluje ljubav Kristova; ljubav koja oprašta, koja je dobrostiva, koja ne zavidi i ne hvasta se. Dakle trebamo svojim ponašanjem, riječima i djelima pokazati kako je Krist u nama i mi u njemu.
Ako ljudi vide kršćane kako se prepiru i neslažu i kako među njima nema jedinstva i nema ljubavi Božje, onda radimo protiv Krista – umjesto da privučemo izgubljene i usmjerimo ih ka jedinome spasu. Mi ćemo ih odbiti od jedinog pravoga puta, od jedine istine i života. Moramo paziti da naša shvaćanja o Kristu ne budu kamen spoticanja za jedinstvo i mir među svim kršćanima. Postoji velika razlika između slijeđenja naših shvaćanja o Kristu i samoga Krista; bit je u tome da mi trebamo slijediti uskrslog, živog Gospodina. Ako uistinu slijedimo njega, umjesto onoga što mi mislimo o njemu i kakvog ga smatramo, onda nam neće smetati razlike jer će naša čežnja biti da svi zajedno služimo njemu onako kako nas je učio primjerom, i da sve što činimo bude njemu na slavu.
Postoji zgodna priča koju sam prije nekih tjedan dana pronašla i neki od vas su je već možda i čuli. Radi se o krojaču imenom Hans. Zbog Hansove reputacije, jedan ugledan poduzetnik koji se našao u gradu, naručio je kod njega odijelo rađeno po mjeri. Ali kada je došao pokupiti svoje odijelo, iznenadio se kad je primijetio kako je jedan rukav ušiven na jednu stranu a drugi na drugu; kako kod ramena jedna strana je bila izbočena a druga udubljena, i tako je vukao i povlačio dok se nije uspio uvući u odijelo i prilagoditi svoje tijelo čudnome kroju. Kako se vozio kući autobosum, jedan od putnika je primijetio njegov čudan izgled i pitao ga da li je krojač Hans radio na tom odijelu. Primivši potvrdan odgovor, čovjek kaže: 'Zadivljujuće! Znao sam da je Hans dobar krojač, ali nisam imao pojma da je u stanju napraviti odijelo koje tako savršeno pristaje uz tijelo tako deformirano kao vaše!'
Mi često u Crkvi stvaramo neke svoje slike o tome kakva bi kršćanska vjera trebala biti, i onda silom pokušavamo ljude ugurati i prilagoditi formama koje smo mi stvorili, sve dok im se savršeno ne prilagode bez obzira koliko bile izobličene ili nerealne.
Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, je Bogom dana prilika da nas Duh usmjerava ka spoznaji kako svi pripadamo jednome, istome Gospodinu i da trebamo već sada nastojati da se to jedinstvo očituje u pokornosti, u služenju, u poslušnosti i međusobnoj ljubavi. Ne možemo reći da ljubimo Boga ako naša ljubav prema braći nije istinita i iskrena.
Za sve promjene treba vremena, stoljećima postoje razmirice i raskoli u kršćanstvu; stoljećima se kršćani razilaze u mišljenjima o određenim stvarima i ne možemo očekivati da ćemo preko noći sve to staviti na stranu i biti ujedinjeni kako bismo trebali biti za to će trebat vremena; za to će trebati i mnogo strpljenja – zato je ova molitvena osimina toliko važan korak ka tome da se Kristova molitva ostvari. On je molio od svoga Oca za naše jedinstvo.
' Oče sveti, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.
Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao;
i sačuvao ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni.
Ali sada ja idem k tebi i ovo govorim dok sam u svijetu, da oni imaju puninu moje radosti u sebi.
Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.
Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.
Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.
I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.
Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno.
Kao što ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno -
ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.'
Neka nam riječi našega Gospodina otvore srca; neka se riječ njegova nastani u nama i pomogne nam u strpljivom iščekivanju njegovog ponovnog dolaska, te nam podari ljubavi i milosti da kada ponovno dođe, zatekne nas u miru i jedinstvu, navješćujući radosnu vijest i boreći se za pravdu u ovome svijetu.
Ključ strpljenju je pouzdanje u Boga. Jer ono što je nama nemoguće, Bogu je moguće i uz njegovu pomoć trebamo dati sve od sebe da koliko je do nas budemo sa svima u miru.
To naše ustrajno čekanje Kristova dolaska, kad ćemo se preobraziti i biti kao što je i on, treba nas jačati, u iskrenom, otvorenom, zbližavanju - sa čežnjom da budemo doista narod Božji, djeca Božja u Kristu, jer samo ako iskreno volimo jedni druge će svijet spoznati da smo Kristovi i uzvjerovati kako je on jedini spasitelj, jedini put, jedina istina i jedini život!
Konačnu pobjedu i konačnu izmjenu, koju iščekujemo njegovim dolaskom, primiti ćemo kada tome dođe čas. Do tada budimo ustrajni u dobrim djelima na slavu našega Gospodina i pouzdajmo se u Boga. On nam je obećao slavnu budućnost, ali dok god smo ovdje, budimo strpljivi, ali i aktivni tako da naš život bude plodonosan.
Sjetimo se riječi sv. Augustina: 'U bitnim stvarima jedinstvo, u ostalima sloboda, a u svemu ljubav.'
Apostol Pavao nas poziva da ne posustajemo u činjenju Božje volje: 'Prema tome, braćo moja ljubljena, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan.'
Mislim da je ovo divan podsjetnik da sve što činimo u ime našega Gospodina nije uzaludan trud, nije besmisleno, nije bačeno vrijeme, jer iako mi možda ne vidimo rezultate onda kada bismo htjeli i očekvali, trebamo biti svjesni da je Bog taj koji mijenja ljude, koji im se objavljuje, koji čini da onaj stari život nestane a novi nastane. To nije naša zasluga, to nije naš posao – mi smo tu da bismo naviještali Riječ Božju, da bismo bili vidljiv podsjetnik Božjeg prisustva i pomoći - da ljubimo jedni druge njegovom ljubavi i budemo jedni drugima podrška u ovom iskvarenom svijetu; pomažemo onim slabima, onima kojima je milost i ljubav Boga posebno potrebna - da i njih pridobijemo za Krista Isusa.
Neka nas Duh Sveti vodi da budemo ujedinjeni Kristovom ljubavi te da smo uistinu jedno, kao što su On i Krist jedno, te da mu ovdje na zemlji služimo na slavu njegova imena!» zaključila je u svomu propovjednom poticaju vlč. Andrea Langh.
Iz knjižice Ekumena, Svezak 34, koju je izdala, Kršćanska sadašnjost, Vijeće HBK za ekumenizam i dijalog, ističe se sljedeće: «Materijal Molitvene osmine za jedinstvo kršćana za 2012. godinu pripremila je radna skupina sastavljena od predstavnika Rimokatoličke crkve, Pravoslavne crkve te starokatoličkih i protestantskih crkava aktivnih u Poljskoj. Nakon dugotrajnih rasprava u kojima su sudjelovali predstavnici raznih ekumenskih krugova u Poljskoj, odlučeno je da se žarište stavi na temu vezanu uz preobražavajuću snagu vjere u Krista, posebice u svezi s našom molitvom za vidljivo jedinstvo Crkve, Tijela Kristova.
Ta se tema temelji na riječima svetoga Pavla korintskoj Crkvi o privremenoj naravi našeg sadašnjeg života (sa svim njegovim očiglednim “pobjedama” i “porazima”) u usporedbi s onim što primamo po Kristovoj pobjedi u pashalnom otajstvu.»
Iz medija:
Ekumenska molitva u sabornom hramu Preobraženja Gospodnjega
Središnje ekumensko slavlje u Zagrebačkoj nadbiskupiji
Glas koncila & Završio ekumenski hod zagrebačkim crkvama
Središnje ekumensko bogoslužje u Osijeku & Središnje ekumensko slavlje
