Nastojanja oko razumijevanja i približavanja različitosti održana su u Hrvatskoj od 18. do 26. siječnja 2017. Svjetska molitvena osmina imala je slogan: »Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima!« (usp. 2. Kor 5, 14-20). Sudjelovale su različite Crkve reformacijske, rimokatoličke i pravoslavne tradicije.
Reformirana crkva Zagreb organizirala je (19. 1. 2017. 19:00) Bogoštovlje na kojemu su, uz vjernike, nazočili predstavnici: Rimokatoličke Crkve (Zagrebačke nadbiskupije i Sisačke biskupije), Evangeličke Crkvene općine Zagreb, Srpske i Makedonske pravoslavne Crkve, Inicijative 40 dana za život, Međunarodni esperantisti i predstavnik Grada Zagreba. U nastavku prenosimo vijest koju je objavila IKA (19.1.2017.).
Zagreb, (IKA) – Druga postaja 33. ekumenskog hoda zagrebačkim crkvama u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održana je u reformiranoj crkvi u Zagrebu u četvrtak 19. siječnja.
U nagovoru se domaćin vlč. Branimir Bučanović usredotočio na pročitani odlomak iz Matejeva Evanđelja o molitvi „Očenaša" (Mt 6,1-15). Uvodno je istaknuo kako je razlog i ovoga okupljanja molitva, slavljenje Boga, veličanje Njegova imena, te „čitanje Riječi Božje, naviještanje Božje istine kako bismo tako ohrabreni, obnovljeni, osnaženi vjerom, učvršćeni u Božjim istinama živjeli i promicali vjeru, ne stidjeli se je. Za to nije potrebno biti savršen, nego je potrebno biti vjeran i predan".
U Govoru na gori koji obrađuje mnoštvo teoloških tema, donosi i snažne moralne i društvene poruke, te Isusovu pouku i govor o molitvi. Isus je bio čovjek molitve: u različitim okolnostima, na različitim mjestima poučavao je svoje učenike riječima i primjerom o tomu kako i što moliti. Molitva je kao disanje ljudske duše, molitvu bismo mogli opisati kao krilo na zrakoplovu. Bez molitve nema duhovnog života, a onaj tko se ne moli nije duhovno živ. Nasuprot tomu oni koji žele biti duhovno živi, duhovno obnovljeni učvršćeni i ojačani u vjeri imati duhovnu energiju i snagu u svom svakodnevnom životu trebaju biti ljudi molitve, rekao je Bučanović, te podsjetio kako nas u tom smislu Sveto pismo potiče na molitvu, ali nas upućuje i na uvjete ispravne molitve, što nalazimo u Isusovim riječima.
Isus naglašava važnost trajne molitve. On ne govori da se ne treba moliti na ulicama, nego govori protiv licemjerja, govori kako oni koji mole zbog toga da budu uočeni, a u svome srcu su daleko o vjere, Boga i stvarne molitve takvi ne bi trebali biti, posvijestio je. U osvrtu na samu molitvu Očenaša podsjetio je kako je taj oblik moljenja prisutan među svim kršćanima „svi molimo doslovno tim riječima tu molitvu kako je izrekao Isus".
Početak molitve želi nam reći kako je Bog naš nebeski Otac. Ne može se prenaglasiti činjenica Boga Stvoritelja kao Oca. Kroz ovo nam se želi posvijestiti kakav je naš Bog: on nas prihvaća, voli do te mjere da je poslao svoga sina da umre za nas i naše spasenje. I zapravo to je snažna poruka koju nam donosi evanđelje i kršćanstvo: kršćanstvo je vjera ljubavi. Ova molitva nas potiče da budemo ljudi koji ćemo hvaliti, slaviti, veličati Božje ime, poručio je Bučanović.
U toj prigodi okupljenima su se obratili predstavnici kršćanskih Crkava i zajednica. Uime Evangeličke crkvene općine Zagreb riječ pozdrava uputio je predsjednik Zlatko Šurina. Vlč. Danijel Dukić, član Povjerenstva za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije, rekao je: „Veliko su obogaćenje ovi dani Molitvene osmine kada susrećemo i upoznajemo kršćane u različitosti, jer u toj različitosti prepoznajemo kako je tijelo Kristovo raznoliko, a svaki dio je potreban da bi tijelo bilo cjelovito, da bi moglo vršiti svoju funkciju. Neka nas plodovi ovog susreta još više ujedine i ovi dani molitve osposobe da i u danima kad prođe ova osmina svaki susret koji se opet između nas dogodi bude susret u ljubavi i zajedništvu i da tako ispunimo Isusovu čežnju za Crkvom za zajednicom koja će moći reći da je njegovo tijelo".
Povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije Branimir Motočić prenio je pozdrave predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog sisačkog biskupa Vlade Košića, te istaknuo: „Ono što čovjeka, kršćanina veseli je duhovno stanje u kojem se nalaze svi Kristovi vjernici ovih tjedan dana. To je ono što smo i danas osjetili, je da je molitva ono što nas doista čini vjernikom kada nas povezuje s Bogom na ispravan način nas povezuje i s drugim ljudima". Potaknuo je prisutne da se zauzmu protiv psovke. „Kao kršćani uzmimo kao osobni životni projekt borbu protiv psovke, da se ime Božje sveti, da činimo ono što molimo u Očenašu".
Predstavnik Srpske pravoslavne Crkve protojerej stavrofor Slobodan Lalić podsjetio je kako Bog poslavši Sina svoga u svijet nije ga nazvao prvosvećenikom, ni pastirom, ni prorokom ni carem, ni gospodarom, iako bi mogao, već „mu je dao ime šire od svih tih imena, nazvao ga je Spasitelj, jer Isus je naš Spasitelj i naše Spasenje, Onaj koji nas je pomirio s Bogom i nama dao službu pomirenja. Neka bi Gospodin dao da živeći riječi molitve Očenaša i mi susrećemo jedni druge ne samo tijekom ovoga hoda, već tijekom cijele godine".
Predstavnik Makedonske pravoslavne Crkve protojerej Kirko Velinski podsjetio je kako je svim kršćanima isti temelj i isti cilj. „I zaista imamo zbog čega i večeras i cijeli tjedan i godinama koje slijede biti neumorni u molitvi za jedinstvo, jer to je Božja volja, a vjerujem duboko i svakoga kod nas".
Okupljene vjernike pozdravio je i predstavnik Inicijative „40 dana za život". Valja naglasiti da je ta inicijativa sama po sebi ekumenska, a po dolasku u Hrvatsku podršku su joj dale upravo Katolička Crkva i Reformirana Crkva. Volonter Zvonimir u duhu pročitanog odlomka iz Evanđelja posvjedočio je što znači ispravno moliti na ulici, te vjernike pozvao da podrže inicijativu od 1. ožujka kada kreće novi ciklus 40-dnevne molitve.
U toj prigodi o ekumenskim nastojanjima esperantista govorila je potpredsjednica Međunarodne udruge katolika esperantista Marija Belošević. Udruga je nastala godine 1910. a od svojih početaka je imala i ekumenska nastojanja, što se intenziviralo posljednjih pedesetak godina. Tako se od godine 1968. u suradnji s Kršćanskom međunarodnom esperantskom udrugom, koja uglavnom okuplja esperantiste reformirane tradicije, svake 2-3 godine organiziraju ekumenski kongresi, od kojih je onaj godine 2001. održan i u Zagrebu. Ostvareno je i više zajedničkih izdanja poput Biblije i molitvenika-pjesmarice „Adoru". Belošević je istaknula kako se ove godine obilježava 100 godina od smrti inicijatora esperanta, a ta je obljetnica uvrštena na UNESCO-v popis, pa je i ovo prigoda progovoriti o nastojanjima esperanta. Na kraju je na esperantu pročitala „Molitvu sv. Franje".
U ime zagrebačkoga gradonačelnika molitveni skup pozdravio je Dan Đaković. Podsjetio je kako su ekumenske osmine „prilika za gledanje u prošlost i zahvalnost za sve zidove koje smo uspjeli srušiti i sve mostove koje smo uspjeli izgraditi, kako među osobama tako i institucionalno. Ovo je važna prigoda da hrabro zajedno gledamo u budućnost". U tom je smislu naglasio kako je potrebno hrabro, u vjeri držeći za ruku Gospodina ne okretati glavu od rana koje i sami imamo i koje imaju naši bližnji, a koje nam je nanijela prošlost. „500. obljetnica reformacije i novi vjetrovi koji pušu, i općenito stanje svijeta od nas traži stav spremnosti da gledamo u naše vlastite rane i da u okvirima Molitvene osmine, kao i uvijek molimo milost, ulje Duha Svetoga za pomazanje tih rana, jer jedini je to put naprijed, a svi eventualni izazovi nikada ne smiju zasjeniti sve ono dobro koje smo zajednički sagradili i sačuvali".
Pjevanje je animirao zbor Reformatus, a na orguljama pratio Javor Valjak. Susret je završio zajedničkim agape.
Najava, rođenje i prvi dani života Gospodina Isusa Krista zapisani su u Evanđelju po Mateju ( Mt 1,18?2,23) te u Evanđelju po Luki (Lk 1,26?2,39).
Luka je, nakon sustavnog istraživanja, zapisao i posvetio svoje Evanđelje prijatelju Teofilu obraćeniku na kršćanstvo i vjerojatno pokrovitelju njegova istraživanja. Luka ima na umu kršćane grčke pozadine te se u svomu načinu izražavanja više obraća njima za razliku od Mateja. Zbog toga evanđelja piše na njima razumljiviji način. Evanđelja je napisao oko 70. po. Kr., a prema predaji umro je mučeničkom smrću u kasnim godinama života.
U opisu Kristova rođenja, skreće pozornost na događaje koji su prethodili rođenju. U prvom poglavlju ističe navještaja dva rođenja; Ivana i Isusa. Navještaji su nadnaravni jer je navjestitelj bio anđeo Gabrijel. Zapis oslikava ljude koji su; začuđeni, u nevjerici i sumnjičavi nakon objava koje su primili. Luka, također, uočava rodbinsku povezanost između majke Ivana Krstitelja i Gospodina Isusa kao i činjenicu da je Elizabeta, nakon posjete, prepoznala da je dijete koje nosi Marija posebno. Na to se nadovezuje Marijin hvalospjev kojim ona izražava štovanje, veličanje, zahvalnost i podređenost Bogu (Lk 1,39?55).
Zapis rođenja se ponešto razlikuje od Evanđelja po Mateju, ne iznosi iste događaje i naglašava druge. Vjerojatno je smješta vremenski malo ranije. Činjenica da je Obitelj pobjegla u Egipat, što je vidljivo u Mateja, navodi na zaključak da Luka opisuje događaje koji su se dogodili prije posjete mudraca s Istoka. Matej ističe činjenicu da su Isusa posjetili ljudi s visokog položaja, a Luka naglašava posjetu pastira. Njihova posjeta je središnji događaj zapisa (Lk 2,8?20). Pastiri su, čuvajući svoje stado, tijekom noći imali posjetu anđela koji im je donio radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Anđeoski zbor je potvrđujući tu poruku potaknuo pastire da krenu u posjetu tek rođenog djeteta. Kada su došli do Marije i Josipa, pokloniše se tek rođenom djetetu te su ispričali o susretu koji su svjedočili.
Pored navoda o prepoznavanju, priznavanju i poklanjanju običnih ljudi, Luka navodi da su dvije pobožne osobe u Isusu prepoznale Mesiju kad je obitelj došla u Hram. Šimun je bio pravedan, bogobojazan te očekivao dolazak Pomazanika. Na njemu je bio i Duh Sveti što je trebalo svjedočiti o posvećenom čovjeku (Lk 2,25?27). Tijekom boravka u Hramu, u koji je došao pod Božjim nadahnućem u djetetu je prepoznao Spasitelja i Svjetlo Božje. Tu je bila i proročica Ana (Lk 2,36?38). Poodmakle dobi, udovica koja je postom i molitvama u Hramu služila Bogu. Vidjevši dijete počela je hvaliti Boga i drugima svjedočiti o njemu. Luka ističe da su Marija i Josip slijedili tradiciju židovske religije, te nisu bili svjesni značaja njihova djeteta.
Evanđelista Matej bio je jedan od dvanaest apostola. Po zanimanju bio je carinik: sakupljač poreza te je imao dva imena, Matej Levi. Bio je rodom iz Galileje, a Evanđelje je pisao tridesetak godina nakon Kristova uskrsnuća. Djelovao je na području Palestine, a nakon selidbe ne zna se gdje je otišao. Pretpostavlja se da je poginuo mučeničkom smrću.
Matej opisuje rođenje i prve dane Isusova života u prvom i drugom poglavlju. Ističe nekoliko povezanih događaja. Josipu, koji je bio zaručen za Mariju, ukazao se u snu Anđeo Gabrijel te mu poručio da njegova zaručnica, za koju je saznao da je trudna, nije učinila nešto amoralno, jer je dijete začeto nadnaravno. Dobio je poruku o posebnosti djeteta i da će njegova misija biti izbavljenje ljudi od njihovih grijeha. Tu je objavu anđeo potvrdio navodima Prvog zavjeta (Izajia 7). Josip je Mariju prihvatio za suprugu, a dijete za zakonitog sina.
Za vrijeme boravka u Judeji, dok su bili u Betlehemu, u posjetu tek rođenom djetetu došlo je izaslanstvo s istoka. Prvo su otišli do kralja Heroda jer su mislili da se u njegovoj kući rodio nasljednik tj. kralj. Vijest je uznemirila Heroda jer je dolazak Mesije značio prijetnju njegovoj vlasti. Nakon vijećanja, s tumačima svetih spisa, dobio je odgovor. Temeljem proroštva proroka Miheja (Mih 5,1), koji je živio više stoljeća prije Isusova rođenja, Mesija je trebao biti rođen u Betlehemu. Ova činjenica je uznemirila Heroda koji se je nadao da će mudraci dojaviti točno mjesto gdje se nalazi te o kojemu djetetu se radi. Sljedeći putanju zvijezde došli su do Betlehema, pronašli dijete i njegove roditelje. Darovali ga; zlatom, tamjanom i smirnom, pa odatle pretpostavka da ih je bilo troje. Budući su u snu primili naputak, da se ne vraćaju Herodu, drugim su se putem vratili u svoju domovinu.
Josipu se je javio anđeo Gospodnji, također u snu, i naredio da krene u Egipat jer je kralj naumio pronaći i ubiti dijete. Tamo je trebao ostati, sa djetetom i majkom, iz sigurnosnih razloga. Herod je naredio smaknuće dječaka od dvije godine na niže u potrazi za Isusom. Iz Egipta su se vratili nakon smrti Heroda, a budući je u Judeji vladao Arhelaj, njegov sin, Obitelj je otišla u Galileju, grad Nazaret. Tamo će Isus provesti veći dio života sve do stupanja u službu.
Evanđelisti Matej i Luka opisuju Isusovo rođenje kao važan događaj. Imaju dosta toga zajedničkoga, ali svaki od njih donosi detalje te ističe pojedine događaje. To potvrđuje kako se nisu dogovarali oko toga da napišu »dobru priču«, nego iznesu svjedočanstvo temeljeno na usmenoj predaji. Treba uzeti u obzir da su zapisi nastali desetljećima, više od pola stoljeća, nakon što su se stvarno zbili, vjerojatno su tada stvarni sudionici preminuli, a događaj se usmeno prenosio kršćanskoj zajednici. Obojica su istražili i prikupili podatke te imali namjeru napisati zapis koji će svjedočiti i poučiti naraštaje vjernika koje će doći. Može se zaključiti: iako su pisali drugačijim primateljima, nakana je bila svjedočiti o posebnosti Isusa Krista, te skrenuti pozornost kako su obični ljudi, pobožni ali i osobe s visokih položaja prepoznali posebnost u djetetu.
Kršćanstvo nudi odgovor na vječnu potragu i usmjerava pozornost na Isusa. Njegovim rođenjem čovječanstvo je dobilo drugačiji tijek duhovnog razvoja, na pozornici ljudske misli pojavio se novi nauk iznjedren iz židovstva, a nadahnut od Boga. Isus nije bio filozof ni politički vođa nego učitelj vjere i Božji Poslanik ? utjelovljeni Bog, Sin Božji!
Isusovo rođenje je središnji događaj i prekretnica povijesti. Bog je poslao Spasitelja svijetu kako bi jasno i jedinstveno dao putokaz na putu spasenja! Vjera nudi poticaj za promišljanje, duhovnost i smjer za život. Potiče na promišljanje kako pored vidljivog i materijalnog postoji više koje pomaže ispuniti i dati svrhu životu. Usmjerava na Boga: Stvoritelja svega, i Darivatelja života.
Zbog toga je izvorni smisao Božića i za danas: iako imamo izazove, nevolje i obaveze života, u svim okolnostima bilo lošim ili dobrim ? možemo rasti u spoznaji, duhovnosti i višem smislu života! Božić pomaže u savladavanju svakidašnjih izazova, daje radost jer vječni Bog postaje dijete ne bi li bio središte ljudskog srca i čovjekova najveća nada!
(B.B.)
Povodom Dana reformacije Reformirana crkva Zagreb organizirala je 30. listopada 2016. Bogoštovlje, predavnje, agape-domjenak i druženje nazočnih.
Bogoštovlje je predvodio vlč. Branimir Bučanović, nakon predavanja bila su dva izlaganja. Prvo o reformaciji u Hrvatskoj koje je imao vlč. Branimir Bučanović, te prof. Marijan Lipovac o reformatorskom pokretu Češke braće.
U povodu obilježavanja Dana reformacije u Reformiranoj crkvi Bjeliševac održan je prigodan program 29. i Bogoštovlje 30. listopada 2016. Uz okupljene vjernike nazočni su bili gosti iz Reformirane Crkve u Češkoj, evangelici iz Zagreba, trio iz Reformirane crkve Zagreb, te Češka beseda Bjeliševac.
Program 29. listopada započeo je biblijskim čitanjem iz Hebreja 11, zagovornom molitvom i Oče našom koje je predvodio vlč. Branimir Bučanović. Nakon toga uslijedila su tri izlaganja i glazbeni program. Izlaganja su bila o reformaciji u Hrvatskoj, evangeličkom nauku, i reformaciji u Češkoj. Glazbeni program i pjesme iz reformacijske tradicije imali su trio Reformirane crkve Zagreb, te Češke besede Bjeliševac. Nakon programa nazočni su ostali na prigodnom agape-domjenku i druženju.
U nedjelju 30. listopada Bogoštovlje je predvodio vlč. Jan Krupa, uz glazbeni nastup gostiju iz Češke. Temelj evanđeoskog navještaja bio je iz Evanđelja po Luki 19, 1-10. U biblijskomu navještaju, između ostaloga, poručio je slijedeće. Zakej, carinik i bogataš, bio je malog rasta. Popeo se na drvo da bi vidio Isusa. Pitamo se da li se Zakej možda i skrivao u krošnji drveta? Isus ga je pozvao imenom: “Zakeju, brzo siđi, jer danas trebam proboraviti u tvojoj kući.” Kako Zakeja, tako i nas sve Isus zove. Nemojmo se skrivati od drugih, ne izbjegavati susrete, nemojmo razmišljati kako nam je nešto u životu uskraćeno. Isus nas pozna i zato želi ostati u našem domu u našim životima, brigama i bolestima. Dao je život za nas i prihvaća nas onakve kakvi jesmo; sa svim manama i vrlinama. Želi sa nama blagovati. Danas nas poziva imenom. Stoga svaki čovjek kad čuje svoje ime, treba izaći iz svog skrovišta i otvoriti vrata svoga srca za Isusa.
U povodu obilježavanja 30. obljetnice, međureligijske inicijative za promicanje mira i suživota različitosti, Duh Asiza, 27. listopada 2016. u 19:30, u crkvi Sv. Franje održan međureligijski molitveni susret.
Nazočni su bili predstavnici Rimokatoličke Crkve uz domaćine franjevce, a predvodio ih je biskup mngs. Vlado Košić, te gvardijan fra Zdravko Lazić, te laici trećega franjevačkoga reda Stjepan i Ružica Lice, potom predstavnici Makedonske pravoslavne Crkve, Evangeličke Crkve, Srpske pravoslavne Crkve, Baptističke Crkve, Židovske vjerske zajednice i Islamske vjerske zajednice.
U ime Reformirane Crkve nazočan je bio vlč. Branimir Bučanović koji je u svomu nagovoru i molitvi potaknuo te pozvao na promicanje mira i nade među ljudima te uvažavanje i poštovanje različitosti. Podsjetio je da mir nije samo važna tema molitve već je i važna društvena aktivnost koje nema u dovoljnoj mjeri. "Ako promatramo svijet koji nas okružujemo vidimo da je u njemu puno ratova, nasilja, nemira i nereda. Kao ljudi vjere pitamo se što mi možemo učiniti. Osnivamo razne odbore, pokušavamo ustrojiti organizacije te učiniti nešto da se nered i nemir popravi. Čini se da nam to i ne uspijeva. Stoga bi glavni poticaj bio svima nama da započnemo i završimo svaki dan s molitvom, jer u tu leži snaga promjene." Različitosti mogu i moraju živjeti zajedno, a ljudi različitih uvjerenja, vjerovanja i religija trebaju živjeti jedni pored drugih, jedni s drugima i naći načine da zajedno grade svijet mira i napretka, poručio je Bučanović.
Povodom obnove i 200.g. izgradnje Bogomolje Reformirane crkve Karanac, Predsjednica Republike Hrvatske gđa. Kolinda Grabar Kitarović, u pratnji Predsjednik Republike Mađarske g. Áder János nazočila je Bogoštovlju i okupljanju 7. rujna 2016. Nazočni su bili domaćini i gosti iz Hrvatske, Mađarske i Srbije. Biskup dr. Istvan Bogárdi Szabó István iz Mađarske predvodio je Bogoštovlje, a poruku je prenio i biskup Lajoš Čati Sabo. Nazočan je bio i dr. Đuro Hranić Đakovačko-osječki nadbiskup, te brojni katolički svećenici i pravoslavni paroh.
Predavanje o dugačkoj povijesti ove zajednice, koja djeluje od 16.st, je održao prof. dr. sci. Lábadi Károly i tom prilikom poručio.
« Poštovana gospođo Predsjednice, poštovani gospodine Predsjedniče, preuzvišena gospodo biskupi, visoko poštovani svećenici i svećenice, dame i gospodo, poštovani praznujući crkveni skupe!
U 18 st, bogoslov dr. Fridrich Adolf Lampe profesor crkvene povijesti na fakultetu u Utrehtu, po njemu je objavio crkvenu povijest od Debrecinskog Pal Ember-a, a koja je za mađarsku i erdeljsku povijest reformacije važan izvor, spominje da je 1576 godine, u Karancu već postojala matična Crkva. Iste godine u susjednom mjestu Kneževim Vinogradima održana je Sinoda, poznata kao (Kneževi Vinogradski Kanoni), a na kojem je sudjelovao i Ištvan Karanački. Najvjerojatnije je on bio prvi karanački reformirani pastor. Ako su imali pastora-svećenika imali su i crkvu. Međutim, niti dom božji, niti selo nisu se nalazila na današnjem mjestu, nego od današnjeg mjesta i crkvene zgrade dalje prema zapadu. A najstariji karančani, 1773.g. ispričali su visoko poštovanom Mihelu Racu (Rátz Mihály) da su stoga napustili svoje staro naselje, čije mjesto i danas s poštivanjem nazivaju Faluhely (seosko mjesto), jer je neprijatelj sve zapalio. Pod turskom vladavinom, život reformiranih vjernika nimalo nije bio lagan. Vjerojatno se radilo o staroj zapaljenoj crkvi još u naselju Faluhely, stare kronike se ovako prisjećaju, ako je član crkvene zajednice pokušao nešto popraviti, pr. kako bi popravio rasklimana crkvena vrata, bio bi kažnjen sa 6 forinti, a to je bila cijena jedne krave.
Ovo naselje od uvijek je bilo poznato po vinogradima, bijelim vinima, imao je najviše stanovnika 1890. godine, kada je ovdje živio 1679 duša. Po zadnjem popisu stanovništva iz 2011, u ovom naselju živi tek 926 duša. U 18. stoljeću pored mađarskog stanovništva koji su već tu živjeli pristigli su i Nijemci, 1918. godine Karanac naseljavaju srpske i hrvatske obitelji. Po popisu iz 2001. godine evidentirano je 219 stanovnika mađarske nacionalnosti.
Na ovomu mjestu gdje je i izgrađeno naselje, prvu izgrađenu Reformiranu crkvu ubrzo je načeo zub vremena. U drugoj polovini 18. stoljeća, Crkva je tražila suglasnost Pečujskog biskupa Matije Radonaija (Radonay Mátyás), kako bi sagradili novi dom Božji, da bi se u njoj susretali sa živim Bogom. Nisu dobili suglasnost od biskupa, jer je on vodio borbu protiv 'kalvinskih heretika'. Tmurna desetljeće ipak je zamijenila blistava svijetlost - ishodili su dozvolu. Započeli su gradnju s riječima Psalmiste koji čezne za Božjim domom: 'I vrabac sebi nalazi log i lastavica gnijezdo da u njih položi mlade svoje, a ja tvoje oltare, Gospode nad vojskama, kralju moj i Bože moj!' (Ps 84,4). Novu crkvu 1808. počeli su graditi na jedinstven način: staru crkvu nisu odmah srušili, već su iznad postojeće podigli novu. Dok se god nije završila gradnja nove u staroj crkvi molili su se Bogu za sva iskušenja koje su karančani uspravno podnijeli. Ukupno od 145 obitelji dobili su 1644 forinti za izgradnju crkve. Prisutnošću svih članova crkvene zajednice vlč. Pal Zenthe (Zenthe Pál) posvetio je crkveni temeljni kamen. Prijašnji crkveni toranj kojeg su 1786. počeli graditi nisu dalje gradili. Započeti zid crvene zgrade i između nastalu prazninu, tako su riješili da su toranj obložili s redom pečenih opeka, a zgradu su povisili. Oko 1814.g, zbog financijskih poteškoća, izgradnja je usporena jer obećana novčana sredstva nisu dobivena. Ipak 1816.g, uspjeli su ožbukati, okrečiti i završiti limarske radove. Kako crkvena zgrada i toranj izgrađena su od kamena i pečene opeke. Na kraju 1821.g. završili su novu crkvenu zgradu koji su sazidali iznad već postojeće zgrade. Istodobno su porušili prijašnju i sav materijal su iznijeli kroz crkvena vrata.
Da su svrsishodno i dobro gradili, vidimo po tomu da je na ovom području karanačka Crkva najviša, budući je ona građena iznad druge crkve. Dužina crkve je 13, širina 6, visina 5,1 hvati. Na njoj je 1852. prvi put bilo nužno izvršiti veće popravke, tada je cijeli krov obnovljen. Crkvena zajednica je u 19. i 20. stoljeću, kao dobar domaćin, prema mogućnostima održavala crkvenu zgradu. Njeno postojeće, ujedno i najstarije, zvono rađeno je od bronce u Grazu 1761, ali više nije u upotrebi. Pored ovog crkvenog zvona, još su tri zvona u tornju: jedno je rađeno 1819, u Pečuhu, a dva u 1920-tim godinama.
Crkvene orgulje se spominju prvi put 1861. Izradio ih je umjetnik Moser Lajos iz Salzburga. O pripadajućim predmetima za stol Gospodnji prvi točan zapis je iz 1817. Crkvena zajednica je imala više kaleža od srebra i kositra, najstarija je iz 1727.g, a sve to kupljeno je iz milodara siromašnih članova crkvene zajednice. Osim ručno izrađenih i izvezenih stolnjaka na stolu Gospodnjem bio je postavljen jedan veliki drveni tanjur sa natpisom – Karancsi Eklezsia 1775. na što su stavljali posvećeni kruh. Zahvaljujući bolje stojećim gazdama broj klenodiuma bio je u stalnom porastu. Crkveni protokol (protocolum) počeli su voditi od 1777, a prvi zapisi potiču od Ratz Mihalya (Mihajlo Rac). On je vodio zapisnike o propovjednicima koji su služili u Karancu do 1630. Prvi među njima je Peter Causai, prvu postojeću matičnu knjigu vodili su od 1756. - 1802.
Evanđelist Luka pita: 'Kad jedan od vas hoće da gradi kulu, ne sjedne li najprije i ne proračuna li troškove, ima li sredstava za završetak?' (Lk 14,28). Karančani nikada nisu oskudijevali u vjeri prateći Krista, u promišljenosti i nadarenosti. Kada su podizali prvi pravi, i danas postojeći, crkveni toranj u visinu svojih vjera, mađarskih reformiranih vjernika bilo je 874. Od tada se stalno smanjuje. Danas ova crkvena zajednica broji 95 duša. Ova mala zajednica, svoju obnovljenu crkvu – slično svojim precima – posvećuje mjestom susreta s Bogom, gdje s poniznošću mogu pred Gospodina staviti svoje životne brige i svoje molbe. Biti će to mjesto za jačanje i gradnju te zajednice i za očuvanje materinskog jezika. Kao što su se trudili u očuvanju Božjeg doma, tako su se do danas jačali te duhovno izgrađivali. Karančani, kao što su to i njihovi preci radili, iako brojčano smanjeni svjedoče privrženost reformiranoj vjeri, prateći kalvinov pravac i Bogu podignutom domu, koja opstoji 195 godina.
Toj crkvi pristaje vječno aktualna molitva posvećenja crkve kralja Solomona (1.Kr 8,29): 'Daj da tvoje oči budu otvorene nad ovom kućom danju i noću, nad mjestom za koje si obećao: Moje će ime tamo stanovati! Čuj molitvu koju će na ovom mjestu obavljati tvoj sluga…' » (J.A. I.G.)
U ratom razorenoj Siriji, nada nestaje za mnoge. Nakon pet godina građanskog rata, malo je onih koji nisu izgubili članove obitelji ili bliske prijatelje, ali život mora ići dalje za one koji su živi, za one koji su ostali. Njima je svaki dan borba da nastave sa životom, da uče i rade, iako je radnih mjesta sve manje, i da zadrže što više moguće normalnosti usred rata i sveprisutne opasnosti od napada, dok sanjaju o boljoj budućnosti i miru.
Najla Kassab, članica Svjetske zajednice Reformiranih Crkava Izvršnog odbora i direktorica Kršćanskog obrazovnog odjela Nacionalne Evanđeoske sinode Sirije i Libanona (NESSL), ističe: "Na Bliskom istoku, rat uvijek utječe na to kako vidimo jedni druge; zamagljuje naš pogled na ljepotu religije onih drugih." Pitanje koje se nameće ovdje jest: kako popraviti odnose i donjeti pomirenje susjedima usred toliko nepovjerenja? Kako se međureligijski odnosi mogu obnoviti, kada nakon pet godina, nova generacija odrasta koja nikad nije iskusila život prije rata?
Grupa mladih ljudi, članova jedne NESSL kongregacije u Homsu, Siriji, započeli su projekt kojim bi upravo to postigli. «Prostor za nadu» započeo je u jesen 2014. To je prostor za djecu i mlade, djevojke i dječake, između 9 i 17 godina, koji pripadaju različitim religijama i sljedbama Sirije gdje se mogu okupljati i baviti aktivnostima koje izgrađuju timski duh. Do sada je bilo četiri programa, a u zadnjem koji se održao u rujnu prošle godine, tim je uspješno uključio 180 ljudi iz različitih susjedstva u gradu Homsu, okupivši ih sve u dvorištu Evangeličke škole, mjestu koje je skoro bilo uništeno u ratu, ali je obnovljeno.
Dvadestet i jedan volontera je bilo uključeno u te događaje, svi mladi prezbiterijanci različitih zanimanja: studenti, doktori, učitelji, odvjetnici, tajnici itd. Razlog zbog kojeg su ti mladi ljudi bili toliko entuzijastični za svoj projekt je jednostavan: ljubav prema svojim bližnjima, bez obzira na njihovu pozadinu. Oni kažu: «Mi smo dio tima jer želimo pokazati djeci kako se smijati i poručiti cijelom svijetu da postoji prostor za nadu u Siriji.» Igrajući igre za izgradnju i uspostavljanje odnosa, te razgovarajući naknadno što se iz tih igara moglo naučiti, pomaže se djeci da se zbliže. Poručuju kako su naučili da je moguće, pa čak i lijepo biti s drugima, bilo da su muški ili ženski, muslimani ili kršćani ili neke druge vjere, i u istom timu, suočavajući se sa istim izazovima, raditi zajedno ka istom cilju. Loujain Saad, jedna od mladih koja je pokrenula taj program, nadodaje: «U Siriji nije učestalo da se djeca, ili pak ljudi opčenito, druže sa svojim susjedima koji pripadaju drugoj religiji. Ovdje, oni zaborave na te različitosti jer žele biti sretni. Taj projekt je od velike važnosti jer u Homsu, tijekom pet godina rata, djeca nisu vidjela nikakvu vrstu sreće, samo rat, ubojstva, oružje. Ovaj projekt ih uči da vole jedni druge i da rade zajedno. Isto tako, važan je i za našu zajednicu jer trebamo taj mir, trebamo ljubiti sve ljude u našoj zemlji i reči im da se ne boje – 'Prostor za nadu' je tu za vašu djecu.»
Pastor Mofid Karajili je zadovoljan sa dosadašnjim uspjehom: «Mislim da smo postigli svoje ciljeve. Znamo da ne možemo promijeniti svijet, ali možemo učiniti barem jedan pravi korak ka boljem životu, a to smo učinili. Najbitnija stvar je da je Prostor za nadu postao tim. Stvorili smo tim koji ima viziju pokrenuti razne događaje pod tim naslovom, u različitim mjestima kojima je potrebno svjetlo nade u ovim vrlo mračnim danima.»
Iz tiska je izašla knjiga, Gospodin Isus Krist – život i nauk, autora Branimira Bučanovića, koji u 19 poglavlja, na 53 stranice donosi dijelove nauka i scene iz života. Osvrće se na biblijsko, povijesno i kulturološko okružje koji su povezani sa životom i naukom. Želja je autora približiti Gospodina Isusa Krista, na temelju Svetoga pisma. Knjiga se može naručiti na GSM: 098 304 569.
U prvom poglavlju, Sažeto o Isusu, ističe slijedeće: “Isus je rođen u skromnim uvjetima. Roditelji su mu bili siromašni, a on je veći dio svoga života proveo u galilejskom gradiću. Kada mu je bilo tridesetak godina počeo je službu propovjednika Radosne vijesti. Djelovao je tri godine, te na kraju bio pogubljen na okrutan i sramotan način. Imao je mnogo sljedbenika, ali samo nekoliko izabranika. Mnogi su ga slijedili zbog vjere, a neki zbog nade kako će im ispuniti želje.
Njegova se poruka sažima sloganom: ‘Obratite se i vjerujte približilo se Kraljevstvo nebesko!’ (usp. Mk 1,15. Mt 4,17.). Kako je moguće da je ta poruka postala najveća svjetska religija, kako su evanđeoske poruke uspjele promijeniti milijune ljudi i tko je Isus Krist?
Biblija o njemu svjedoči na sljedeći način. Bog se u punini vremena objavio i pokazao put spasenja. Isus je kruh života, jer kao što se bez hrane ne možemo tako i bez njega ne možemo duhovno živjeti. Krist je Riječ Božja, jer kao što se bez riječi ne može svijet razumjeti, tako se bez Njega ne može istina spoznati. On je od početka jer je početak svega. Prije nego što je svijet stvoren Krist je postojao, jer nema početka niti kraja. Njegove su riječi iscjeliteljske jer su poruke koje donosi od Boga nadahnute. On je Božji poslanik; najveći, jedini i posljednji! Isus je odabranik Božji, jer je Bog odredio da bude konačna, najveća, i jedinstvena objava. Po Kristu se Boga spoznaje jer je u njemu punina Stvoritelja svega!
Isus je svjetlo svijeta, jer kao što svjetiljka tamu obasjava tako On put vjere pokazuje. Isus je ponudio savršenu nadu, jer nada u Boga nikada ne razočarava. On je put, istina i život zato da bi znali kojim putem ići, koju istinu vjerovati, te kako život vječni imati!
Isus je dobar pastir jer se uvijek brine za svoje, te im duhovno vodstvo daje. Iako je na svijet došao od žene rođen, njegova je domovina Kraljevstvo nebesko mjesto vječnog prebivališta svih onih koji u Njega vjeruju. Iako se sa grješnim čovjekom poistovjetio On je bez grijeha bio. Bog je jedno sa Isusom, a to je jedinstvo neuništivo, vječno i jedinstveno!
On je Sin Božji jer je iste biti kao Bog. Kada se kaže da je od Boga rođen time se želi reći kako je biti Božje, iste one koju ima sveznajući, svemogući, i sveobdržavajući Stvoritelj svega. Bog kroz Bibliju koristi riječi kako bi vječne istine čovjeku otajstveno, jednostavno i jasno objavio.
Isus je Spasitelj svijeta. Spasenje je potrebno svim ljudima, jer se vječnost dobiva samo po vjeri i kroz vjeru u njega. Spasenje je biblijski pojam kojim se podrazumijeva kako je čovjeku potreban pomoćnik ne bi li mu pomogao da iz kruga zasljepljenosti i propasti pronađe put radosti, spasenja i smislenosti. Isus je taj put spasenje, po vjeri i kroz vjeru u njega može se dobiti izravan put do Boga.
Izaslanstvo, predvođeno predsjedništvom, Svjetske zajednice Reformiranih Crkava (SZRC) imalo je radne sastanke, susrete, i tiskovnu konferenciju sa predstavnicima Rimokatoličke Crkve. Susret s papom Franjom bio je u Vatikanu 10. lipnja 2016.
U ime SZRC-a nazočan je bio predsjednik vlč. dr. Jerry Pillay, tajnik vlč. Chris Ferguson, izvršna tajnica vlč. Dora Arce Valentin, dr. Aruna Gnanadason savjetnica SZRC-a za teološka pitanja, prezbiterka Gabriela Mulder predsjednica Alianza de Iglesias Presbiterianas y Reformadas de América Latina y el Caribe, vlč. Eugenio Bernardini moderator Valdeške Crkve u Italiji, te đakon Phil Tanis SZRC-ov izvršni tajnik za komunikacije.
Imali su sastanak sa dva sa pontifikatova savjeta: za promicanje kršćanskog jedinstva, te za pravdu i mir. Nakon radnih sastanaka održan je prijem kod pape Franje te novinska konferencija Radija Vatikan.
SZRC ima dugogodišnje ekumenske odnose sa Rimokatoličkom Crkvom te je ovo nastavak suradnje i potvrda dobrih odnosa. Nekad, višestoljetni, ljuti neprijatelji danas - unatoč razlikama - promiču mir i pravdu te uzajamno poštovanje i uvažavanje.
Svjetska zajednica Reformiranih Crkava ujedinjuje 80 milijuna vjernika, 230 nacionalnih Sinoda Reformiranih Crkava diljem svijeta koje su ustrojene po sinodalno-prezbiterijalnom načelu te nasljeduju reformirani teološki identitet. Reformirana kršćanska kalvinska Crkva u Hrvatskoj je punopravna članica.
Središnji ured do 2014.g. bio je u Ženevi, a sada je u Hannoveru. Puni naziv je Svjetska zajednica Reformiranih Crkava (SZRC), odnosno World Communion of Reformed Churches (WCRC), Communion mondiale d’Église réformées (CMER), Weltgemeinschaft Reformierter Kirchen (WRK), Comunión Mundial de Iglesias Reformadas (CMIR).
Predavanje i Bogoštovlje, u organizaciji Crkvene općine Kopačevo, održano je 21. svibnja 2016, u baranjskom mjestu kod Parka prirode Kopačevo.
Pozdravni govor održao je biskup Lajoš Čati Sabo koji je pročitao pismo biskupa Jozsefa Steinbacha i glavnog skrbnika dr. Pala Huszara.
Gost predavač bio je umirovljeni svećenik Reformirane Crkve u Mađarskoj pt. Laslo Nagy iz Szentgala, i bolnički kapelan u Vespremu. Predvodio je bogoštovlje i održao predavanje za nazočne iz nekoliko crkvenih općina. Govorio je o iskustvima bolničkog pastora. Naglasio je važnost Biblije - Riječi Božje - koja u svemu pokazuje put. Nagovor je temeljio na Svetom pismu: "Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog, neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati." (1. Kor 10,13). Napomenu je da se brinemo jedni o drugima, ne samo u teškim trenutcima nego svakodnevno.
U pastoralnu posjetu zajednici vjernika u Bjeliševu iz Češke je došao vlč. Jan Krupa sa tri prezbitera, boravio je od 6. do 9. svibnja 2016. Održao je susret sa prezbiterijem Crkvene općine, imao poduke vjere za djecu i mladež, te predvodio nedjeljno Bogoštovlje. Biblijski nagovor donosimo u cijelosti.
«Zato i ja, čuvši za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i spominjati se vas u svojim molitvama. Molim da Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dade vama Duha mudrosti i objave, da ga spoznate. Neka rasvijetli oči vašega srca da biste upoznali koja je nada u njegovu pozivu i koje je bogatstvo njegove slavne baštine u svetima; i koja je obilna veličina njegove sile prema nama koji vjerujemo po djelovanju jake njegove sile. Nju je djelotvorno pokazao u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posadi sebi s desne strane na nebesima, nad svako Poglavarstvo i Vlast, i Silu, i Gospodstvo, i nad svako ime što se naziva ne samo na ovome svijetu nego i u budućem. I sve podloži pod njegove noge, njega dade za glavu nad svom Crkvom, koja je njegova tijelo, punina onoga koji sve ispunjava u svemu.» Ef 1, 15-23.
Braćo i sestre, kršćanin ne može nešto započeti, a da ne hvali i da ne zahvaljuje. I to usprkos svemu što se oko nas događa. Živimo u svijetu, koji je opterećen okrutnom stvarnošću, mnoge nesigurnosti su nas obuzele. I zajednice u Maloj Aziji, kojima pripada također i Efez, proživljavale su tada teške trenutke. Zapostavljanje, ismijavanje i raznorazna ograničenja od službenih vlasti. A s druge strane okolina različitih vjerskih važnih i sigurnih naputaka što i kako, čovječe, trebaš raditi , da bi ti bilo dobro.
Ipak, u Bibliji nećemo naći ni jadikovanje, ni pritužbe ili možda nasrtaj na nekoga. Pisac započinje tako, što daje hvalu Bogu Ocu i nastavlja sa zahvaljivanjem vjernicima Crkve u Efezu, za vjeru i ljubav. Dobro je uvijek započinjati pozitivno . Zato i mi trebamo biti radosni i zahvalni, prije svega Bogu, ali i jedan drugom i tako zamrznuti sve naše dostojanstvo, osuđivanje, uspoređivanje, da ne kažem ogovaranje. Mnogo više trebamo moliti i zahvaljivati za druge, za obitelj, za zajednicu, za Crkvu u Bjeliševcu i Lhoti, ali i za sve ostale ljude gdje god oni bili. Apostolova zahvalnost postepeno prelazi u molbu,“bez prestanka zahvaljujem za vas i sjećam vas se u svojim molitvama“. Zahvalnost i molba, to je doprinos svakoga od nas za ono jedinstveno zajedništvo koje nam je Bog ponudio. Tako raste i ujedno se utvrđuje zajedništvo u obitelji, zajednici i cijeloj crkvi. Ono što od Isusa primam, moram i koristiti. Nije dovoljno «spremiti» u trezor ili zakopati. Konzervirati za dane što dolaze i to po mogućnosti samo za sebe. Tko vjeruje – tko zaista vjeruje – uvidjet će da treba Isusa i druge pokraj sebe. Zato zahvaljuje i moli kako bi spoznaja te jedinstvene Božje ponude imala svoju težinu. Da bismo si uzajamno pružali što je za sve nas pripremljeno. Da se međusobno ohrabrujemo i nastojimo izvršiti svoj posao i obaveze u duhu Božje mudrosti. Zato molimo da, u našem srcu imamo nadu za sebe, ostale ljude, društvo, i cijeli svijet!
Apostol je ovaj dio svoga pisma obilježio poznatim pojmovima – vjera, nada, ljubav. Nije ih moguće odvojiti. Upravo nada daje vjeri ispravan cilj, a ljubav ga podupire. Bez nade bi vjera bila mrtvo uvjerenje. Ljubav bez nade bi birala samo one koji su dobri i koji joj se sviđaju. Vjera, nada i ljubav ponuđeni, primljeni i rašireni ovom planetom ublažuju bolesti i muke, dovode k saznanju prave radosti i pomažu hvaliti uskrsloga Gospodina, koji je zauzeo mjesto uz desnicu svoga Oca. U ovoj stvarnosti je veličina naše nade. Uskrsnuli Isus savladao je moć zla. On je gospodar nad onim što nas ugrožava, sputava i što na sve moguće načine komplicira život. Isus je gospodar svega. No tako ga vide samo, kako piše apostol, prosvijetljene oči srca ili vjera. Ne moram se bojati, unatoč tome što svakodnevno slušam loše prognoze u svim oblastima života, te u osobnom složenom i ponekad tužnom životu. Usprkos tome, mogu sve to, kao što piše apostol kršćanima u Efez. Shvatiti kao oslobađajuću radosnu vijest-evanđelje i za naše vrijeme, za moj život, za život mojih bližnjih, za moju zajednicu, za moju Crkvu. To je svjedočanstvo o sili Boga. Bog svoju pravu moć očituje upravo u tom spasonosnom činu ljubavi na golgotskome križu.
Narode, ne bojte se, vaš život nije dirigiran, ugrožen, niti vlada praznovjerje, lažno proročanstvo. Ponuđeno vam je Evanđelje! Isus ima veću snagu nego mi svi zajedno! «Sve mu je podložio pod noge». Zato možemo živjeti pouzdano u radosti i ne moramo se gušiti u strahu i opasnosti. Vjera u Isusa Krista je posve dovoljna, nije potrebno išta dodavati.
To je nada i ohrabrenje za nas, pa živjeli mi u Slavoniji ili u Valašskoj ili možda u Novom Zelandu. To je važno i dobro znati uvijek za sva vremena i trenutku našega života.
Dodaje pisac, Isus je određen za glavu Crkve. Ne nad Crkvom, nego glava Crkve! Ovo je, po mom mišljenju, vrhunac objave o Božjoj milosti. Imanuel! Isus je sa nama! To znači, da mi pripadamo Njemu, Udovi smo Njegova tijela «U Njemu smo i mi primili svoju baštinu!». Vrijedi i obratno – Krist bez nas, bez Crkve, zapravo ne bi bio Krist, slično kao što glava bez tijela ne može biti glavom. Naš Otkupitelj je glava Crkve. Po Njemu smo kršteni u jedno tijelo. Mnogo nas je i različiti smo – ali zahvaljujući Njemu – pripadamo jedni drugima. Svatko ima svoju ulogu, svoju odgovornost. Možemo si uzajamno pomagati! To je, zasigurno, važan dio sadržaja našeg života. Amen! (pripremila Zdenka Pagač)
Reformirana Crkva u Mađarskoj (Seniorat Tolna) organizirala je, od 25. do 29. travnja 2016. u mjestu Mátraháza, konferenciju pastoralnih službenika.
Tema predavanja: Misijska služba u Crkvi, a voditelj senior vlč. Rácz József iz Dunaszetgyörgy. Osim predstavnika svećeničkog vodstva iz Seniorata Tolne, nazočni su bili predstavnici Reformirane Crkve iz Rumunjske i Hrvatske. Reformiranu Crkvu u Hrvatskoj predstavljali su biskup Čati Lajoš Sabo i župnik Jožef Arpaši sa suprugom.
Svakoga dana održana su dva Bogoštovlja (ujutro i navečer), a između predavanja i druženja. Teme jutarnjih Bogoštovlja su temeljena na biblijskim zapisima Psalama 1-4, službe su vodili: vlč. Bálint Ferenc, vlč. Papp Hunor i vlč. Jožef Arpaši. Večernja Bogoštovlja su temeljena na biblijskim zapisima Djela apostolskih, a službe su predvodili senior Rácz József i vlč. Szalai Géza.
Okupljeni su izrazili zahvalnost domaćinima na pozivu i gostoprimstvu, a Gospodinu slavu za, blagoslovljeno i poučno, provedeno vrijeme u zajedništvu.
Predsjedništvo Sinode Crkve imalo je susret sa nadbiskupom mons. Đurom Hranićem u sjedištu Đakovačko – osječke nadbiskupije, dana 21. travnja 2016. Tom prilikom potvrđeni su dobri i dugogodišnji ekumenski odnosi, a predsjedništvo Sinode je izrazilo zahvalnost na dosadašnjoj suradnji.
Većina Crkvenih općina djeluju na području nadbiskupije, a najstarija Crkvena općina je u Lugu. Tom prilikom se prisjetilo kako su vjernici Luga, još za vrijeme reformacije u 16.st, nakon što su čuli Božji poziv na vjeru te biblijsko-kršćanski nauk, vjernicima Rimokatoličke crkve predali sliku Gospe. Rimokatolici su tu sliku Gospe odnijeli u Aljmaš gdje joj se i danas klanjaju. Ovaj primjer svjedoči o suživotu i ekumenskim odnosima dviju Crkva koji postoji već dugi niz stoljeća.
